they say jump, you say how high?

mozes biti povrsan, ne razmisljati ni o cemu, baviti se vanjskim stvarima, koje prividno krpaju tvoju fasadu. a kada jednom padnes, kada jednom padnes, i to posteno, svi krnji temelji izaci ce na vidjelo i svi ce te gledati, upirati prstom u tebe. mozes biti samozatajan. pisati blogove, plakati, biti sretan bez ikakvog razloga, smijati se samom sebi, pricati sa sobom u ogledalu. gledati u noc, slusati tisinu svim svojim osjetilima, neuspjesno pokusavati preliti svoju misao u rijeci. neuspjesno se truditi oko svega. stvoriti krivu sliku o sebi.

vec godinama se trudim. godinama se nadam da ce u buducnosti biti bolje. nikada ne bude. uvijek je isto, sve je uvijek isto, samo se u mojoj glavi vrte drugi filmovi. voljela bih nauciti zivjeti trenutak. zivjeti trenutak, oh kako bi voljela to nauciti, samo biti i ne misliti o proslosti, ne veseliti se buducnosti. samo zivjeti i biti sretan sto si zapravo ziv i sto postojis. vrijeme bi tada sporije prolazilo. nebi se okretali za proslim mjesecima i zalili za njima. zasto ubijati vrijeme? zasto veseliti se nadolazecemu, azaliti za prethodnim? za 50-60 godina, na kraju svoga zivota, zalit cemo za svim nedjeljama, za svim skolskim satima na kojima smo uporno UBIJALI VRIJEME i brojili minute do kraja. bit ce nam zao za svaku prolivenu suzu, za svaki osmijeh koji nikada nismo uspjeli uzvratiti.

vec dugo se pokusavam naci. opisati stanje u kojem sam, shvatiti sto zapravo zelim a sto ne zelim.

tad shvatim da se ne poznajem. da je zapravo ta recenica jedino istinito sto mogu napisati u cijelom ovom tekstu.

ako ni sama sebe ne poznajem, kako me onda tek drugi poznaju?

previse stvari shvatim u malo vremena. znas ono, prolete mi kroz glavu, i to vrlo rijetko.nisam posebna, zapravo sam sasvim obicna, ali ne postoje ljudi kao ja. ne postoji covjek kojem mogu sve reci i biti uvjerena da me shvaca. koji razmislja isto kao i ja. izgleda da su svi drugaciji od mene, posebni. ljudi za kojima tezim su prestari. vjerojatno sam rodjena u krivo vrijeme.

postoje mjesta koje obozavam. na kojima sam toliko puno puta bila, cijom sam povrsinom bezbroj puta hodala. na kojima je cijelo moje postojanje, sva moja bit i sva moja sjecanja. postoje i ona na kojima nisam puno puta bila, ali su urezana duboko negdje. ona mjesta, koje vidim kada zaklopim oci i pozelim da je sve u redu. ondje gdje se i samu sebe vidim.

ljudi uopce nisu bitni. bitno je zracenje, atmosfera, osjecaji medju ljudima. ako si sami pokusamo medjusobno uci u glave, sve ce biti puno lakse. probajmo razmisljati kroz oci naseg prijatelja. to je najteze, zar ne?

zivjeti dobar zivot znaci znati se presaltavati iz filma u film, konstantno.

zvijezde se vise ne vide, snovi su daleko, zelja se pretvorila u klišej, zima je hladnija no inace. ti si hladniji no inace, ti zapravo vise ne postojis, ti si odvojeni svijet od mojega. polagano shvacam da te nema. da te vise nikada nece biti. vjerojatno te nikada i nije bilo. to me i zabrinjava. zelim te isto onako kako sam te zeljela kada sam te prvi put vidjela.

pokusavam naci razlog.svaki dan se trudim, neuspjesno. mozda smo prerazliciti-mozda smo preisti. mozda je jednostavno TO TO, ali ja se ne mogu i NE ZELIM pomiriti sa time. mozda razlog i ne postoji.
a mene to previse boli. kao jedan enorman nedostatak u cijelom mome postojanju, koji se moze predociti samo suzama. samo suzama i tupom boli. i tihim jecajima u dubokoj i tamnoj noci.


nekako si previsoko. koliko god se trudila doseci te, sve si dalje i dalje. i bjezis mi iz vidokruga. neizdrzivo je gledati kako nestajes. a ti se ne znas nosit samnom.

dopusti mi da ti se bar divim. molimte.

iskoristi me, samo za jednu noc. napravi sta god zelis samnom.

samo neka sam ti od koristi

volim te i da kelda sam ti tuzna sam ko picka materina i nikada u svome zivout jebenom nisam bila tuznija. placen i tastarura mi je namocena ti nikada to eces shvatiti jer da shvacas NIKAD me nebi odbio oi nikad mi nebi rekaoto sta si mi rekao. a onosta si mi rekoa cu samo ja znat i nadam se danikome neeces ni ti reci. necu reic ni marceli


VOLIM TE I NIKADA TE NECU PRESTATI VOLJETI KUNEM TI SE BOGOM SVOJIM MISLIM NE VJERUJEM U BOGA ALI KUNEM TI SE SVOJIM POSTOJANJEM. VOLIM TE SHVATI TO

vito

evo i tako rodjendan mi je. moram priznat da sam zaista bolje, a bogami sam zadovoljna i sa dosadasnjim cestitkama. nekako je krenulo. mozda, bez tebe. i eto, mama mi je dezurna. pocela sam motat, recesija je, da. i ako jos jednom cujem recesija je, razbit cu vam svima glawe. i polomit wratowe. i tako sam si mudro sad zapalila u sobi, i znas sta, zaista ti mogu reci da sam ponosna na sebe.u subotu je veliki dan, da, reci cu ti. pa cemo vidjet, ne. neda mi se zamarat vise sa tim.

i eto, zelim si nasretniji rodjendan ikada + tebe. i nista vise.

do slusanja, najdrazi.

a stacemi to sve? stacemi? jel tuzno sta sam pijana 3 dana za redom? jel je? znam da je. kad je sve zbog tebe. sve je zbog tebe. i sza mi znaci jebeni jedan dan. traje 24 sata. spavam 12 sati, od tih 12 sati osam sata samnjam tebe. a kad sam budna, svih 12 sati razmisljam o tebi. podsvjesno. prije svakog koraka razmisljam o tebi. dali bi ti se svidio? jel bi ti smetala ta moja gesta zvakanja usni? jel bi ti to smetalo? sta bi pak mislio o mome mrstenju obrva? jel bolje da ih jednostavno spustim, ili pak podgnem? sta bi ti se vise svidjelo, vito? reci mi. jer ja ne znam. reci mi sta da napravim, reci mi i napravit cu sve. sve cu napravit, kunem ti se.

hoces da me boli briga? i bolit ce me.

i reci cu ti za ovaj blog zaista hocu

od sada lazem i tebi i sebi. briga me, ne zelim zivjeti u stvarnosti ako je tako okrutna i odvratna. a onaj osjecaj kada imas SVE, bas SVE osim tebe je porazavajuc. i ne zelim ga osjecati, a moram.i vjerojatno je to cijena. jer sve imam. ja imam sve sta sam ikada zeljela imati. i vjerojatno ZATO nisi tu. vjerojatno ZATO nikad i neces biti tu. i vjerojatno ZATO nikada necu biti sretna, ali bas nikada. jer nisam u stanju odricati se. a ako ikada i budem u stanju, ti vise neces biti tu. i to boli, da, jako boli.

i prestani se migoljiti, sa svojom nesavrsenom crnom kosom i velikim smedjim ocima. prestani ih okretati u krug, u taj maleni krug u koji nitko ne moze uci. a oni koji su usli, nekim cudom, nemogu izaci. i nikada nece. prestani namjestati ta puna usta da izgledaju tako savrsenima. pod tim kutom mjesecine, dok ti se kosa sjaji kao da je rudnik dijamanata, usne ti se cine jos vecima nego sta jesu a ocim su ti zatvorene. prestani. molimte. jer na ne znam do kada cu moci izdrzati. jednostavno, puknut cu. jer me noc podsjeca na tebe. jer me crni mrak podsjeca na tvoju kosu, a zvijezde na tvoje oci. isfurano je, znam, ai je istina, jebiga, jer se neda drukcije objasniti. jer je nadrealno, jer si i ti nadrealan. i znam da te vidim onakvog kakav si nekad bio, onakvog kakav vise nisi, niti ces ikada vise biti. i nije me briga.

jer od sada sam druga osoba, oprosti mi.

od sada vise nista ne osjecam. nista.

i da, jos uvijek te volim.

prestani molim te.

opet je lose. opet imam pet pari zmazanih carapa u sobi, enormnu kolicinu odgrizaka od jabuka. odjeca je bacena u ladicu, a prasina je opet prekrila moju sobu. na stropovima zgnjecene leptirice. opet si ti. opet taj neizdrziv, divljacki poriv u meni. tako te zelim.

sjedim i gledam u monitor. toliko puno razmisljam o tebi, a sada ne znam sta bih napisala. nije neopisivo-nadrealno je. zato je tesko. jer, gledajuci u te tvoje velike oci osjecaj je... poput adrenalina. kao da se nalazis ispred velike litice kojoj ne vidis dno. i skaces. i dok skaces, razmisljas sto si sve mogao uciniti, a nisi. nisam ni ja, i vrlo vjerojatno ni necu. nije da ne zelim. nemogu.

ponekad ti se pokusam obratiti. otvaram usta, no rijeci ne izlaze. i tada se zateknem u ludom pokusaju lišenim ikakvog razuma. kao pasivni promatrac nijemog filma, kao ocajnik koji se dere u nekom najgorem snu, a nitko ga ne cuje. jer, koliko god si nisko pao, za mene si jos uvijek gore, medju zvijezdama, apsolutno nedostizan.

jednostavno, luda sam za tobom. i kako se meni cini, nikada necu prestati ni bit